Expressen, ponedjeljak 15.9.

U Švedskoj, nemiri

Nakon što su svi glasovi na parlamentarnim izborima u Švedskoj prebrojani, jasno je da je krajnje desničarska partija Švedska demokartaska stranka (SD) dobila oko 13 posto glasova i samim tim 47 poslanika u državnom parlamentu. Reakcije na to bile su brze.

Mandatar za predsjednika vlade i šef Socijaldemokrata, Stefan Löfven već u pobjedničkom govoru je naglasio da je spreman da pregovara sa svim strankama, kako desnim tako i lijevim, oko formiranja vlade, izuzev sa SD. Slično misle i stranke desno od centra.

Zgražavanje nad glasovima datim ovoj stranci najbolje ilustruje jedan od najvećih tabloida Švedske, Expressen, koji je u ponedjeljak objavio novinu sa potpuno crnom naslovnicom, kao reakciju na to što je 781 120 glasača dalo povjerenje SD.

Bosanci i Hercegovci koji žive u Švedskoj već duže vrijeme iznose svoje reakcije na jačanje krajnje desnice. Uglavnom se to svodi na komentare po društvenim medijima.

Kakva je posljedica ovoga?

Politički, kontraproduktivna. Ocrnjivanje bilo koje političke opcije dovodi do jačanja iste. U cijeloj Evropi postoji “desni talas”, i vidljivo je da rasističke i u konačnici fašističke partije sve više jačaju. javno gnušanje etabliranih političkih subjekata dovodi do toga da svi oni koji su iz ovih ili onih razloga nezadovoljni politikom koju ti subjekti vode, traže alternativu u ekstremističkim partijama.

Mediji u kojima su novinari već tradicionalno lijevo orijentisani prave istu grešku. Negativnim  fokusom na ekstreme partije, ili ignorisanjem istih, od njih se pravi fama u društvu, te sve više glasača na te opcije gleda kao na neku vrstu odgovora establišmentu. I, jasno, daju im glasove.

U sukobima mišljenja između evropske ljevice i desnice, političke partije snagom argumenata ruše argumente svojih protivnika. Čini se da ne uzimanje za ozbiljno najekstremnijih političkih stranaka, dovodi i do različitih standarda političkog dijaloga.

Stranke krajnje desnice često se sastoje od ljudi sa malo ili ni malo političkog znanja. Za iskusne političare, ne bi trebalo predstavljati problem da ukažu na sve rupe u retorici populista. Nažalost, to do sada nije bio sučaj. Jednostavno, rašireno je mišljenje da populisti ne spadaju u ozbiljne partije sa kojima vrijedi ulaziti u polemiku, a onda dođe do češanja po glavi kada ti isti populisti dođu u situaciju da upravljaju vladom. Takav slučaj je bio u Danskoj, gdje lokalna populistička stranka nije imala dovoljno glasova da uđe u vladu (a niko ih nije ni želio kao partnere u vlasti), ali su svojom ključnom pozicijom između blokova itekako odlučivali šta vlada može a šta ne može progurati kroz parlament. Ovakva politika je u osam godina konzervativne vlasti napravila ogromne probleme danskom društvu, za koje će trebati puno vremena da se isprave.

Mediji sa svoje strane takođe moraju napraviti mnogo više. Obaveza medija je da informišu građane, tako da bi ovi mogli donijeti ispravne odluke na izborima. Politički novinari moraju početi da se ozbiljnije bave marginalnim strankama, baš zato da ne bi dolazili u situaciju da se nakon izbora “farbaju  u crno”.

Što se Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj tiče: Najbolje bi bilo kada bi počeli glasati na izborima. Poznato je da jako mali broj bh građana sa pravom glasa u Švedskoj izlazi na izbore. Toliko niska izlaznost ne daje im za pravo da se nakon izbora žale na bilo šta. Nekih 30.000-ak hiljada glasova nije zanemarivo ni za jednu državu. Mnogo bolje je koristiti glas na izborima, nego se kasnije žaliti dragom Facebooku.

 

Tante za kukuriku

Sjećate li se izraza iz naslova? Ima više definicija, a jedna od njih je da znači razmijenu dvije potpuno beskorisne stvari. Kao kad date nekome vaš glas na izborima.

Organizacija One koja se bori protiv pljačke i siromašenja od ranije siromašnih zemalja, nedavno je izbacila podatke o tome kako se iz najsiromašnijih zemlja svijeta odlije jedan trilion dolara godišnje.

Koliko je jedan trilion? To je broj sa 12 nula: 1,000,000,000,000. I da stvar bude još gora, ne radi se o pronevjeri humanitarne pomoći, na koju smo već oguglali. Svi se sjećamo podataka o tome kako je u BiH “nestalo” milijardu dolara iz humanitarnih fondova. One otkriva podatke vezane za pljačku novca kroz poreske prevare, pranje novca i slične načine pražnjenja državnih kasa zemalja “u razvoju”. 

Novci valjda idu u razvijeni svijet, tamo gdje nema korupcije. Poznato je da su korupcija i siromaštvo nerazdvojivo povezani fenomeni. Nekada davno se mislilo da korupcija postoji tamo gdje je narod siromašan. Onako, po naški, gurne se nekome “malo”, da podmaže proces. Takve navike su štetne i nakaradne na duge staze, i većina ljudi to zna, ipak, niska nam je granica etike kada treba “pogurati” nešto.

Međutim, kada se stvari dignu na viši nivo, tek tada se vidi pravi problem korupcije. Vlastodršci (da ih ne zovemo političarima) koji su skloni brzom bogaćenju lako se odlučuju za učešće u radnjama koje su nezakonite, a koje im donose izvjesnu sumu novca. Pri tome ne misle na dugoročne posljedice po zemlju i društvo u cjelini, i u konačnici, posljedice i po one koji dolaze za njima.

Bezočna pljačka siromašnih zemalja nikada nije bila gora nego danas. Svaka mala zemlja nalazi se u situaciji u kojoj su ovisni o stranim investicijama. Podatci koje organizacija One iznosi razotkrivaju pravo značenje stranih “investicija”. Problem bi se ukratko mogao pojasniti iz dva aspekta. Jedan je odliv kapitala iz zemlje. Međunarodne korporacije koje kupuju firme u siromašnim zemljama ne rade to da bi pomogli lokalnu ekonomiju, nego iz vlastitih razloga. Oni uzimaju kapitalne prihode, dok zemlji u kojoj posluju ostavljaju (male) plate radnicima firmi. U svojim zemljama bi bili prisiljeni da plaćaju poreze, ali dobra saradnja sa lokalnim, korumpiranim, strukturama omogućava im da na sve načine izbjegavaju plaćanje poreza. To je direktni udar na državni budžet, a zna se dobro da se iz državnog budžeta finansiraju službe koje su tu zbog ljudi koji žive u toj zemlji: školstvo, zdravstvo, socijalna davanja, i (u krajnjoj liniji) odbrana.

Drugi problem je nemogućnost dugoročne zarade. Zemlja sa puno stranih investitora teško će, ako ikako, uspjeti da stvori bilo kakve bitne zalihe u novcu. U državnu kasu se sliva jako malo novca, uglavnom porezi na lična primanja i slično. Država koja ima malo ušteđenog novca je ranjiva, i kao što smo to nedavno mogli vidjeti, nije u stanju da sanira posljedice prirodnih nepogoda kao poplave. Da odemo do banalnosti, nije u stanju da kupi ni par aviona za gašenje požara. Da bi sanirala goruće potrebe zemlja se mora zaduživati, a u današnjem (niti bilo kom od prošlih) svijetu ne postoji ništa što se zove povoljan kredit. Kredit je zaduživanje, i uvijek je skup.

Ukratko rečeno: korupcija je problem za svaku zemlju. Korupcija u politici sa sobom nosi posljedice koje se ne mogu sanirati desetinama godina. Korumpirano društvo je osuđeno na propast.

Tu se postavlja pitanje odgovorne politike: Žele li oni koji ulaze u politiku da učestvuju u tome, i na taj način dovedu do nestanka zemlje u kojoj žive i u kojoj bi trebala da žive i njihova djeca?

Možda onim hiljadama kandidata sa izbornih listi treba postaviti i ovakvo pitanje. Ako se udostoje da odgovore na njega.

Šta je Bosancu socijalizam?

U onom starom, nedemokratskom režimu, Bosna i Hercegovina je važila kao najcrvenija republika. Bosanci i Hercegvci su takođe važili za najveće “Jugoslovene”, šta god to sobom nosilo.

Razloge za to moguće je tražiti u posljedicama onog velikog rata, u kome se većina ofanziva odigrala upravo na teritoriju BiH, ali i u tome što je socijalizam kao ideologija nekako prirodno pao na bosanskohercegovački mentalitet. Onaj isti mentalitet koji je nalagao ostavljanje fildžana viška, “ako ko naleti”. Oni koji su danas u odraslim godinama sjećaju se sigurno načina na koji su u BiH živjelo, i kako je kultura dijeljenja bila rasprostranjena.

Gdje je danas bosanskohercegovački osjećaj za socijalnu pravdu?

Na prvi pogled moglo bi se reći da se danas svako o svom jadu zabavio. Neoliberalizam koji vlada našim prostorima doveo je do toga da se sve veći broj stanovnika BiH bori za prosti fizički opstanak, tako da je malo mjesta za empatiju prema drugima. Makar ne za onu svakodnevnu.

I onda nam se dese poplave. Vrlo brzo se pokazalo da narod(i) BiH i dalje paze na  svoje komšije. Pomoć se brzo prebazivala do ugroženih područija, bez obzira na to koje nacije ili socijalnog statusa je onaj kome je voda odnijela sve.

Znači, taj iskonski osjećaj za socijalnu pravdu, za dijeljenje dobara među većim brojem ljudi ipak nije nestao.

Da se neka od političkih partija koje trenutno postoje na sceni BiH ozbiljno bavi analizom javnosti, a naravno da se ne bave jer im se ruka za pištolj hvata na sam spomen riječi “ozbiljno”, vidjeli bi u kom smijeru se njihovo stado kreće.

Čak i sa površnim pregledom izbornih rezultata može se zaključiti da velika većina glasača (onih 55.3 posto, koliko je, kažu, izišlo na glasanje) svoje povjerenje daje strankama koje u opisu imaju riječ “socijalizam”.  Recimo, na izborima prije 4 godine za Parlament BiH pobijedio je socijalizam. Recimo u RS je polovina glasača (49,8 posto) dala povijerenje takvim strankama. U Federaciji BiH je broj glasova bio nešto manji, 30.1, ali na taj broj treba dodati i onih vrtoglavih 60,61 procenata koje je dobio Željko Komšić. Ne treba ni napominjati da se na njega gleda kao na političara koji slovi za istinskog socijalistu.

Jasno, u BiH nema niti jedna politička stranka koja je ideološki socijalistička. To je jedna ogromna rupa na političkoj karti zemlje, jer probajte samo zamisliti situaciju u kojoj bi postojala stranka (ili, zašto da ne 2-3 pa da se može birati) koje su protiv:

  1. Rasprodaje državne imovine
  2. Davanja ogromnih koncesija velikom kapitalu
  3. Protiv pretjeranog upliva stranog kapitala
  4. Slabljenja lokalne samouprave
  5. Slabljenja socijalne države

Nažalost, izgleda da ni danas četvrt vijeka od pada socijalstičkog uređenja u BiH niko nema hrabrosti da pokuša osnovati istinsku, ideološki definisanu stranku na lijevoj strani politike. Nekih jadnih pokušaja obnavljanja komunističke partije (ili raznih komunističkih partija) jeste bilo, ali sve je to manje više neozbiljno i bazirano na nekakvoj nostalgiji, a ne na političkom razumu.

Međutim, ako se pojavi stranka (bilo osnutkom ili fuzioniranjem više malih stranaka) koja će se boriti za istinske socijalističke (ili socijaldemokratske) ideale, i koja će imati makar određen broj kvalitetnih članova, postojaće nova nada u bh politici. Do tada, građani će glasati za ime stranke, a ne za program.

Šteta, kad se zna koliki je potencijal tu pred nama, samo čeka da se nešto desi.

Kako smo se pogubili

Dvadeset godina nakaradnog vođenja zemlje moralo je ostaviti traga na svemu, a najviše na mentalitetu. Negdje u svoj toj muci koju preživljava BiH mi, Bosanci i Hercegovci, smo se međusobno pogubili.

Ima solidan broj godina od kako nisam čuo vrhunski vic u kada odem u BiH. Isprva, odmah nakon rata, onaj prepoznatljivi bosanski duh stvarao je mnogo toga, pa između ostalog i izvrsne viceve. Uvijek smo znali da se zezamo na svoj, a pomalo i na tuđi račun. Bilo je to vrijeme kad se stvaralo, onako kao što se stvralo prije nego što nam je rat poderao komšiluke i uništio budućnost. Sada je toga sve manje.

Nije neko čudo to što se dešava. Duge godine beznađa dovele su do opšteg gubitka volje za bilo čim. Apatija je bolest koja dominira slikom BiH. Makar za nas koji odlazimo i vraćamo se.

Postoji izvjesni antagonizam između dijaspore i domicilnog stanovništva, i to nema potrebe trpati pod tepih. Ni jedni ni drugi ne znaju tačno da upere prstom u to zašto je to tako. A i jedni i drugi znaju da nešto nije uredu.

Izgleda da su se tokom godina jednostavno razvile kulturološke razlike koje prijete da nas do kraja udalje jedne od drugih.

U vrijeme dok se današnja dijaspora etablirala na zapadu, često je bilo riječi o tome kako se mi lako uklapamo u društva zemalja domaćina. Ne znači to da smo se asimilirali (iako ima i takvih primjera), nego jednostavno to da kulturološke razlike između Bosanaca i recimo Šveđana, nisu bile vidljive u tolikoj mjeri da bi dovodile do konflikata. Znači, mentalitet koji smo skupa sa onih par kofera ponijeli iz BiH je bio apsolutno kompatibilan sa evropskim. Nakon 20 godina na zapadu, u toku kojih smo svi mi, manje više, išli na posao, završavali škole, i ponašali se u skladu sa normama, u mnogim zemljama važimo za najjaču grupu imigranata. Ima tu i ekonomske moći, iako je većina u nekakvom srednjem staležu. Nova generacija ima otvorena vrata da napravi i više od toga.

Šta se desilo sa onima koji su ostali? To je pitanje na koje bi sociolozi i psiholozi bolje odgovorili, ali evidentno je da se nešto jako negativno desilo.

U BiH je, po mojoj procijeni ubijena bilo kakva volja za radom i napretkom. Čak i kada se nađu u situaciji da napreduju, mnogi naši zemljaci se zahvaljujući novostečenim navikama, obrukaju. Jedan takav primjer kojem sam nedavno svjedočio je moj drug koji je dobio vrhunsku šansu da se izvuče iz dubioze u kojo živi već godinama, i ode na zapad da radi. Pošto ima deficitarno zanimanje, i nesporno je vrhunski majstor, sve je izgledalo kao novi start u životu. I onda tu prevlada novobosanski mentalitet. Nerad, kombinovan sa laganjem i petljanjem. Naravno, rezultat toga je da je sva vrata (koja su mu i više nego širom otvorena bila) zatvorio.

Mentalitet “odmah i sad” je poguban za bilo kakav napredak, od ličnog do napretka države. Dovoljno je pogledati koliko ljudi sreću (“čupanje”) traži u kladionicama, zanemarujući činjenicu da “kuća uvijek dobija”. Ne treba ni podvlačiti kolike je živote to uništilo, to svi znamo.

Dok su ljudi koji žive na zapadu (da, dijaspora), bili (svojom voljom ili protiv nje) prinuđeni da stvari posmatraju u dužoj perspektivi i da se polako kreću ka željenom cilju, onima koji žive u BiH ta mogućnost je oduzeta. Naravno da je tu ogromna krivica vlasti, jer su vlasti te koje trebaju i moraju da postavljaju premise za ponašanje naroda koji predstavljaju. Političari, kao roditelji, imaju dužnost da svojim subjektima stvaraju budućnost. Ne tako što će im nešto dati bez zasluga, nego tako što će im omogućiti da sami sebi stvore. Naši političari su poput loših roditelja, uništili svoju djecu.

Da ne bude sve ovo samo negativno: Izlaza još uvijek ima. Srećom, mi ljudi uvijek na ovaj ili na onaj način dobijemo nove šanse.

Potrebno je da svako pojedinačno pogleda u sebe i svoju familiju i dobro razmisli o izborima koje činimo, i dugoročnim konsekvencama toga. Život je maraton, a ne trka na 100 metara. Dobitak od 1000 KM na kladionici je sigurno za radovati se, ali je mnogo bolje toh 1000 maraka imati na računu svaki mjesec, ili svakih 10 dana. Da bi se do toga došlo, treba skloniti prepreke koje stoje na putu. A prepreke su takve da ih se samo polaganim i sistematskim radom može skloniti.

Prvi korak ka tome je političko angažovanje i sklanjanje beskorisnih ljudi sa vlasti, i dovođenje odgovornijih na njihovo mjesto. Izbori su u oktobru, i to je još jedna šansa koja nam se ukazuje po ko zna koji put.

Pogledajte dobro izborne liste. U moru političkih subjekata mora da ima neko ko je kvalifikovan da bude roditelj. Pardon, političar.

Brazil protiv Brazilaca

Život ide dalje...- Mi smo samo željeli da ljudima damo osmijeh na lice, kaže uplakani David Luiz nakon što je Njemačka demolirala Brazil na stadionu Mineiro.

Upravo to sublimira sve ono što sam doživio u toku boravka na prvenstvu. Igrači igraju za novac i za nove ugovore, ali im je podjednako dobar, a nekima i veći motiv da obraduju vlastiti narod. Brazlska reprezentacija sastavljena uglavnom od dječaka iz relatvino siromašnih porodica, rasno izmiješana, postiže uspijeh za uspjehom. Ako mogu oni, onda to može svako, poruka je građanima.

Inače, Brzailci nemaju puno razloga za zadovoljstvo. Stanje u zemlji je prilično očajno, bez obzira na to što je njihova ekonomija zadnjih godina u uzlaznoj putanji. Ovdje vlada surovi kapitalizam, i razlike između ljudi su ogromne. A kako to već biva u takvom sistemu: manjina ima sve, a 99 posto ljudi ima…. skupe kredite i dugove.

Ne mogu da ne poredim Brazil sa Bosnom i Hercegovinom. Puno je sličnosti, bez obzira što sva BiH može stati u jedno predgrađe Ria ili Sao Paola.

Onaj prodavač koji u žutom dresu hoda po plaži i viče nešto što zvuči kao “Tespiha” bori se za opstanak. Ne znam šta prodaje, niti mislim kupiti, ali prodavaca na plaži je puno i on mora da se naradi ne bi li skupio dovoljno reala da bi mogao prehraniti porodicu. Njemu je Brazil zemlja u kojoj živi i koja mu nije dala ama baš ništa. Ali je voli, kao i svi ostali. A one tri naftne platforme koje se vide sa Copacabane, njega se ne dotiču. On od te nafte neće vidjeti koristi, kao ni mnogi drugi u ovoj zemlji. Na njemu se vidi da srcem navija za Brazil, i da ga mogu upitati, vjerovatno bi mi odgovorio da je siguran da je Brazil prvak svijeta. Do juče.

Čim čovjek malo proviri izvan velikih gradova u Brazlu, sve počinje da izgleda kao u pjesmi Tom Waitsa: Niko ne priča Engleski, i sve je pokvareno. Škole izgledaju kao zatvori, ceste liče na bosanske, električne instalacije vise sa bandera…

Nacionalni timovi generišu nacionalni zanos, stvarajući mogućnost beskrupuloznoj Vladi da se koristi igračkim zvezdama kao svojim legitimišućim glasnogovornicima. U stvari, to je upravo ono što se dogodilo jednom od najvećih igrača svih vremena – Peleu. “Iako je njegova Vlada pohapsila sve političke disidente, takođe je i napravila ogroman poster sa Peleom, koji daje gol glavom, uz slogan Ninguém mais segura este país – Sad niko ne može zaustaviti ovu zemlju”, piše američki sportski novinar i pisac Dave Zirin u knjizi „Ples Brazila s Đavolom- Svjetski kup, olimpijada i borba za demokratiju”. 

Od prvog dana u Brazilu jasno je kako većina Brazilaca ima potpuno jasna očekivanja da njihov tim osvoji svjetsko prvenstvo, i da “ubije duha iz 1950″. A onda su naletili na Nijemce koji su ipak malo bolji od njih….  Prvi dan na plaži u Riu pričam sa Brazilcima i pitaju me jesam li vidio išta od protesta u Sao Paolu. Kad sam rekao da nisam, kažu mi da se protestovalo sve do prve utakmice. A onda je Brazil pobijedio Hrvatsku i krenuo u osvajanje svijeta…..

Hoće li jučerašnji rezultat ostaviti posljedice po Brazil? Hoće sigurno. Ako ništa, imaće novi ožiljak na duši koji ne može da okrpi rupu u džepu. Ja se nadam da će ovome narodu fudbalska katastrofa možda pomoći da dožive katarzu i da krenu u graditi društvo koje je bolje od ovoga koje postoji.

Razlog za to je jednostavan: ako je ovako loš brazilski tim mogao doći do polufinala Svjetskog prvenstva, onda Brazl može mnogo više od ovoga što danas ima.

 

…litt om svemu i svačemu