Kako smo se pogubili

Dvadeset godina nakaradnog vođenja zemlje moralo je ostaviti traga na svemu, a najviše na mentalitetu. Negdje u svoj toj muci koju preživljava BiH mi, Bosanci i Hercegovci, smo se međusobno pogubili.

Ima solidan broj godina od kako nisam čuo vrhunski vic u kada odem u BiH. Isprva, odmah nakon rata, onaj prepoznatljivi bosanski duh stvarao je mnogo toga, pa između ostalog i izvrsne viceve. Uvijek smo znali da se zezamo na svoj, a pomalo i na tuđi račun. Bilo je to vrijeme kad se stvaralo, onako kao što se stvralo prije nego što nam je rat poderao komšiluke i uništio budućnost. Sada je toga sve manje.

Nije neko čudo to što se dešava. Duge godine beznađa dovele su do opšteg gubitka volje za bilo čim. Apatija je bolest koja dominira slikom BiH. Makar za nas koji odlazimo i vraćamo se.

Postoji izvjesni antagonizam između dijaspore i domicilnog stanovništva, i to nema potrebe trpati pod tepih. Ni jedni ni drugi ne znaju tačno da upere prstom u to zašto je to tako. A i jedni i drugi znaju da nešto nije uredu.

Izgleda da su se tokom godina jednostavno razvile kulturološke razlike koje prijete da nas do kraja udalje jedne od drugih.

U vrijeme dok se današnja dijaspora etablirala na zapadu, često je bilo riječi o tome kako se mi lako uklapamo u društva zemalja domaćina. Ne znači to da smo se asimilirali (iako ima i takvih primjera), nego jednostavno to da kulturološke razlike između Bosanaca i recimo Šveđana, nisu bile vidljive u tolikoj mjeri da bi dovodile do konflikata. Znači, mentalitet koji smo skupa sa onih par kofera ponijeli iz BiH je bio apsolutno kompatibilan sa evropskim. Nakon 20 godina na zapadu, u toku kojih smo svi mi, manje više, išli na posao, završavali škole, i ponašali se u skladu sa normama, u mnogim zemljama važimo za najjaču grupu imigranata. Ima tu i ekonomske moći, iako je većina u nekakvom srednjem staležu. Nova generacija ima otvorena vrata da napravi i više od toga.

Šta se desilo sa onima koji su ostali? To je pitanje na koje bi sociolozi i psiholozi bolje odgovorili, ali evidentno je da se nešto jako negativno desilo.

U BiH je, po mojoj procijeni ubijena bilo kakva volja za radom i napretkom. Čak i kada se nađu u situaciji da napreduju, mnogi naši zemljaci se zahvaljujući novostečenim navikama, obrukaju. Jedan takav primjer kojem sam nedavno svjedočio je moj drug koji je dobio vrhunsku šansu da se izvuče iz dubioze u kojo živi već godinama, i ode na zapad da radi. Pošto ima deficitarno zanimanje, i nesporno je vrhunski majstor, sve je izgledalo kao novi start u životu. I onda tu prevlada novobosanski mentalitet. Nerad, kombinovan sa laganjem i petljanjem. Naravno, rezultat toga je da je sva vrata (koja su mu i više nego širom otvorena bila) zatvorio.

Mentalitet “odmah i sad” je poguban za bilo kakav napredak, od ličnog do napretka države. Dovoljno je pogledati koliko ljudi sreću (“čupanje”) traži u kladionicama, zanemarujući činjenicu da “kuća uvijek dobija”. Ne treba ni podvlačiti kolike je živote to uništilo, to svi znamo.

Dok su ljudi koji žive na zapadu (da, dijaspora), bili (svojom voljom ili protiv nje) prinuđeni da stvari posmatraju u dužoj perspektivi i da se polako kreću ka željenom cilju, onima koji žive u BiH ta mogućnost je oduzeta. Naravno da je tu ogromna krivica vlasti, jer su vlasti te koje trebaju i moraju da postavljaju premise za ponašanje naroda koji predstavljaju. Političari, kao roditelji, imaju dužnost da svojim subjektima stvaraju budućnost. Ne tako što će im nešto dati bez zasluga, nego tako što će im omogućiti da sami sebi stvore. Naši političari su poput loših roditelja, uništili svoju djecu.

Da ne bude sve ovo samo negativno: Izlaza još uvijek ima. Srećom, mi ljudi uvijek na ovaj ili na onaj način dobijemo nove šanse.

Potrebno je da svako pojedinačno pogleda u sebe i svoju familiju i dobro razmisli o izborima koje činimo, i dugoročnim konsekvencama toga. Život je maraton, a ne trka na 100 metara. Dobitak od 1000 KM na kladionici je sigurno za radovati se, ali je mnogo bolje toh 1000 maraka imati na računu svaki mjesec, ili svakih 10 dana. Da bi se do toga došlo, treba skloniti prepreke koje stoje na putu. A prepreke su takve da ih se samo polaganim i sistematskim radom može skloniti.

Prvi korak ka tome je političko angažovanje i sklanjanje beskorisnih ljudi sa vlasti, i dovođenje odgovornijih na njihovo mjesto. Izbori su u oktobru, i to je još jedna šansa koja nam se ukazuje po ko zna koji put.

Pogledajte dobro izborne liste. U moru političkih subjekata mora da ima neko ko je kvalifikovan da bude roditelj. Pardon, političar.

Brazil protiv Brazilaca

Život ide dalje...- Mi smo samo željeli da ljudima damo osmijeh na lice, kaže uplakani David Luiz nakon što je Njemačka demolirala Brazil na stadionu Mineiro.

Upravo to sublimira sve ono što sam doživio u toku boravka na prvenstvu. Igrači igraju za novac i za nove ugovore, ali im je podjednako dobar, a nekima i veći motiv da obraduju vlastiti narod. Brazlska reprezentacija sastavljena uglavnom od dječaka iz relatvino siromašnih porodica, rasno izmiješana, postiže uspijeh za uspjehom. Ako mogu oni, onda to može svako, poruka je građanima.

Inače, Brzailci nemaju puno razloga za zadovoljstvo. Stanje u zemlji je prilično očajno, bez obzira na to što je njihova ekonomija zadnjih godina u uzlaznoj putanji. Ovdje vlada surovi kapitalizam, i razlike između ljudi su ogromne. A kako to već biva u takvom sistemu: manjina ima sve, a 99 posto ljudi ima…. skupe kredite i dugove.

Ne mogu da ne poredim Brazil sa Bosnom i Hercegovinom. Puno je sličnosti, bez obzira što sva BiH može stati u jedno predgrađe Ria ili Sao Paola.

Onaj prodavač koji u žutom dresu hoda po plaži i viče nešto što zvuči kao “Tespiha” bori se za opstanak. Ne znam šta prodaje, niti mislim kupiti, ali prodavaca na plaži je puno i on mora da se naradi ne bi li skupio dovoljno reala da bi mogao prehraniti porodicu. Njemu je Brazil zemlja u kojoj živi i koja mu nije dala ama baš ništa. Ali je voli, kao i svi ostali. A one tri naftne platforme koje se vide sa Copacabane, njega se ne dotiču. On od te nafte neće vidjeti koristi, kao ni mnogi drugi u ovoj zemlji. Na njemu se vidi da srcem navija za Brazil, i da ga mogu upitati, vjerovatno bi mi odgovorio da je siguran da je Brazil prvak svijeta. Do juče.

Čim čovjek malo proviri izvan velikih gradova u Brazlu, sve počinje da izgleda kao u pjesmi Tom Waitsa: Niko ne priča Engleski, i sve je pokvareno. Škole izgledaju kao zatvori, ceste liče na bosanske, električne instalacije vise sa bandera…

Nacionalni timovi generišu nacionalni zanos, stvarajući mogućnost beskrupuloznoj Vladi da se koristi igračkim zvezdama kao svojim legitimišućim glasnogovornicima. U stvari, to je upravo ono što se dogodilo jednom od najvećih igrača svih vremena – Peleu. “Iako je njegova Vlada pohapsila sve političke disidente, takođe je i napravila ogroman poster sa Peleom, koji daje gol glavom, uz slogan Ninguém mais segura este país – Sad niko ne može zaustaviti ovu zemlju”, piše američki sportski novinar i pisac Dave Zirin u knjizi „Ples Brazila s Đavolom- Svjetski kup, olimpijada i borba za demokratiju”. 

Od prvog dana u Brazilu jasno je kako većina Brazilaca ima potpuno jasna očekivanja da njihov tim osvoji svjetsko prvenstvo, i da “ubije duha iz 1950″. A onda su naletili na Nijemce koji su ipak malo bolji od njih….  Prvi dan na plaži u Riu pričam sa Brazilcima i pitaju me jesam li vidio išta od protesta u Sao Paolu. Kad sam rekao da nisam, kažu mi da se protestovalo sve do prve utakmice. A onda je Brazil pobijedio Hrvatsku i krenuo u osvajanje svijeta…..

Hoće li jučerašnji rezultat ostaviti posljedice po Brazil? Hoće sigurno. Ako ništa, imaće novi ožiljak na duši koji ne može da okrpi rupu u džepu. Ja se nadam da će ovome narodu fudbalska katastrofa možda pomoći da dožive katarzu i da krenu u graditi društvo koje je bolje od ovoga koje postoji.

Razlog za to je jednostavan: ako je ovako loš brazilski tim mogao doći do polufinala Svjetskog prvenstva, onda Brazl može mnogo više od ovoga što danas ima.

 

Kraj bajke

Nekako, sve se bosanskohercegovačke priče isto završavaju. Na korak do slave, nešto se desi, pa se onda ta negativna stvar malo ublaži nekom sitnom pobjedom u trećem činu. Cijela priča sa Svjetskim prvenstvom podsjeća me na genijalni film Gori Vatra, kada na kraju filma glavni junak razgovara sa duhovima svog oca i brata. Svi zajedno zaključuju da se sve, eto, završilo najbolje moguće.

Ja nisam imao snage da slavim nakon onih divnih golova protiv Irana. Bio sam na granici suza, znajući da je sve ovo moglo mnogo drugačije da izgleda. Da je samo sudija stavio naočare, ili da je ona Džekina lopta sa kraja utakmice išla malo u desno, ili….

Ma dobro je, nije moglo bolje da se završi.

Nakon utakmica će svi analizirati, i donositi ocijene. Ja neću. Ja se sjećam i drugih vremena.

Nikada mi ništa iz BiH nije donijelo toliko radosti koliko naš nacionalni tim. Mora se tu i poneka žalost prihvatiti, takav je to sport.

Ipak, kada čovjek kaže da je iz BiH, neće ga se više gledati kao bijednika, nego kao čovjeka iz iste zemlje odakle su Džeko, Bešić, Begović….

Kada pogledam naše ambasade i ambasadore, dođe mi da plačem. Nema tu kvaliteta ni za pijacu, a kamo li za ozbiljnu rabotu kakva je diplomatija. Naši političari su dobri, znaju paralizirati narod, i znaju se bogatiti. Ali ipak, kad otvore usta i iz njih počnu izlaziti naučene fraze, opet me stid što dijelimo isto sunce i komad neba.

A kada Bešić pretrči kao srna preko stadiona, i pomete loptu ispred igrača, koji u čudu ostane gledati za njim, meni nekako bude drago. Kada se Kolašinac naljuti i zagalami, tako da se i našim igračima od toga pomalo naježe dlake po vratu, e i tad mi bude toplo oko srca. Onaj pogled Begovića kad pokupi loptu preko pet igrača…

Nije kvalitet nadigrao Irance u zadnjoj utakmici. Nije ni kvalitet. Irance je nadigrao onaj Bosanski pasjaluk i inat.

Cijeli ovaj put i sav trošak isplatio se ako ni zbog čega, onda zbog toga. Zato volim Zmajeve.

Go Dzeko

Svako treba nekoga da ga mrzi

U legendarnom filmu Blues Brothers ima pjesma, koja je vjerovatno i najveći hit tog filma: Everybody Need Somebody (To Love). Još uvijek u Brazilskoj džungli, razmišljam o tome.

Sa nama je šarena ekipa iz raznih krajeva svijeta. Došli kao i mi da gledaju prvenstvo, pa povezali dva dobra. Sad gledamo egzotični životinjsi svijet ali u pauzama utakmica. I jasno, svi su strastveni navijači i znaju sve što treba znati o fudbalu.

Juče je Engleska izgubila. Dan prije toga Španija. Oba tima ispadaju u grupnoj fazi, mada Engleska još ima neke teoretske šanse. Irci koji su sa nama u kampu podvriskuju od sreće i raduju se porazu Engleske. Ja malo naivno pitam, zbog čega tolika radost. Dio su iste države, imaju gotovo identilnu kulturu, zaboga, pa imaju i tu funtu.

- Ja žellim da Engleska izgubi u svim sportovima. U badmingtonu, ako treba, odgovara mi jedan od njih.

Malo kasnije počinje utakmica između Japana i Grčke. Indijci koji su došli da na putovanje po Brazilu da nešto dožive, i koji sve nas maltretiraju slikanjem sa blicevima po mjestima gdje blic ne može dobaciti, kao recimo po zvijezdama, sjede u maloj prostoriji gdje je TV. Jedan od njih pita mladog Korejanca iz Kanade navija li on za Japan, pošto je Azijat. Korejanac mu sa širokim osmijehom da navija da Japan izgubi. Objašnjava Indijcima kako je on iz Koreje i pita:

- A navijate li vi za Pakistan u nekom od sportova?

Indijci se na to od srca počinju smijati. Dovoljan odgovor.

Japan nije izgubio već odigrao 0:0, a simpatični Korejanac je zadržao svoj smiješak. Oko toga kako Grčka igra antifudbal se svi slažemo. Njih niko ne mrzi, makar ne otvoreno.

Pričam sa Brazilcem o našoj utakmici protiv Argentine. On leži u ležaljki pored moje. Objašnjavam mu da mi je jasno da oni mrze Argentinu od prvog dana (mada sam to znao i ranije), i kako nam je bila bitna njihova podrška u navijanju. Bez obzira na to što smo mi kolateralna šteta u svemu tome.

Istini za volju: ja ne vollim Portugal, ali samo iz sportskih razloga jer su nas dva puta izbacivali u baražu i na taj način nam uskratili da budemo dio ovoga što sad doživljavamo. A nakon što smo se kvalifikovali za prvenstvo, ma nije mi ni Portugal bitan.

Drago mi je što stvari gledamo drugačije nego mnogi drugi. Mi smo njima misterija, i ne mogu da se načude našem načinu razmišljanja. Kako to da smo mi u toku utakmice između Hrvatske i Kameruna navijali za Hrvatsku? Odakle su se pojavila tri dresa koje smo nosili, nakratko njima zamijenivši Bosanske dresove. Gledaju BiH zastavu koja visi na dijelu kampa koji smo mi okupirali i pitaju se šta je to sad? Kakvo je to odsustvo mržnje prema nekome s kim smo ratovali? Ne pada mi na pamet da im spominjem Čapljinu, Dretelj i slično, o tome neka čitaju iz knjiga. Za dijela pojedinaca, pa i za dijela grupa ne može se kriviti čitav narod, pogotovo ne onako kako to mnogi rade: stotine godina nakon počinjenog dijela.

Ne pada mi na pamet da im objašnjavam bilo šta. Ali ne mogu reći da se ne osjećam mrvu nadmoćan nad njima. I svima onima koji mrze bilo koga do te mjere da mu žele da izgubi i u fudbalu. Ipak je ovo samo igra koju igraju klinci i oni koji se tako osjećaju.

 

 

Turizam između utakmica

Veličinu svjetskog prvenstva u Brazilu teško je opisati. Gotovo da nema osobe koja ne hoda u brazilskom dresu. Odrasli ljudi, žene, djeca… skoro svi.  U Brazilu svjetsko prvenstvo vole i mrze, ali ne postoji niko ko će reći da bilo ko drugi treba da pobjedi. Svi se slažu da Brazil mora biti prvak.

Ipak, Bosna i Hercegovina je mimo bilo kakve sumnje najveća senzacija kod lokalnog stanovništva. Gdje god krenemo, pitaju nas odakle smo. Kada im odgovorimo, lica se razvlače u široke osmijehe, i čujemo ono mekano, brazilsko: Božnija. U toku prve utakmice protiv Argentine sjedili smo poprilično odvojeno od ostalih bh navijača. Srećom po nas, bili smo u grupi brazilskih navijača, koji su nam bili jako naklonjeni. U nekoliko navrata uspjeli smo nadglasati i 50.000 Argentinaca, ili mi tako izgleda.

Argentinici nas nakon utakmice spopadaju sa svih strana tražeći da mijenjaju dresove sa nama. Mi im dresove ne damo, jer je naš dres nemoguće kupiti a njihovi se prodaju na svakom koraku. Uostalom, ko bi želio Mesijev dres? To je svakako roba na kilo. Muhamed Bešić ovdje stvara ime. Uljudno im govorimo da možemo razmijeniti dresove nakon sledeće utakmice. To znači NE, ali mnogo bolje zvuči.

Ne mogu da ne pomislim da smo bili kolateralna šteta u mržnji između brazilskih i argentinskih navijača. Bez obzira na to, kada se Marakanom zaorilo brazilsko navijanje za Bosnu i Hercegovinu teško je bilo ne naježiti se. Osjećamo se kao kod kuće gdje god da krenemo. U najmanju ruku kao vanzemaljci, jer svi u nas gledaju kao u čudo. I jesmo neka vrsta čuda. Izgubili smo od Argentine a dali smo dva gola. Seferović je dao gol za Švajcarsku, a Zlatan Ibrahimović je i ovdje nesumnjiva zvijezda. U šali kažem domaćinima da smo mi toliko dobri da dajemo igrače drugim reprezentacijama: Srbiji, Hrvatskoj, Švajcarskoj, Sloveniji… Isprva malo podignu obrve, pa onda klimnu glavom. Znaju oni o čemu govorim. I Brazil daje igrače na sve strane. Jeste da je njih malo više nego nas ali su nam muke slične.

U Cuiabi smo u prolazu. U pauzi između dvije utakmice našeg tima idemo u istraživanje močvare Pantanal. Dok čekamo na naše nove saputnike, koristimo priliku da prošetamo po pijaci. Pijaca je naravno okićena zastavama timova koji svoje utakmice igraju u tom gradu. I ovdje nas prozivaju sa tezgi i pitaju odakle smo. Kada kažemo da smo Bosanci, opet široki osmijesi, i opet uzvici iznenađenja. Kako je čudno biti iz zemlje koja je popularnija u Brazilu nego u Foči ili Čapljni.

Naši saputnici za Pantanal su grupa iz Irska (I Sjeverne i republike), dva Indijca i jedan Kanađanin koreanskog porijekla. Naravno, Bosanci imaju punu dominaciju nad zvučnim prostorom u minibusu. Dubioza Kolektiv i navijačke pjesme su na meniju. Naši saputnici pomalo u čudu slušaju kad zagalamimo uz pjesmu koja nas dirne, ali se ne bune. Gledaju našu zastavu na prozoru sa strane i kažu da smo trebali makar neriješeno odigrati. Znamo to i mi. Onda se slažemo oko toga kako Nigerija ne bi trebala biti prevelika prepreka. Oni su sigurni, a meni u stomaku igra stotine leptirova. Još samo par dana pa će utakmica biti gotova. Obećavam sebi da neću plakati ako pobijedimo, a onda se sjetim Ibiševićevog gola na Marakani, pa se pomalo revidiram.

Tako je dobro biti Bosanac u Brazilu. Samo još da prođemo u drugi krug, pa da se onda opustimo, mislim dok ležim u ljuljašci pod palmom u Pantanalu. Još samo par dana, da vidimo koliko smo jaki na terenu. Srca fudbalskog svijeta smo već osvojili.

 

…litt om svemu i svačemu