Ante protiv Ante

Onaj grozni osjećaj, kada shvatiš da si lupnuo nešto glupo, u nekoj stresnoj situaciji, i onda to ostane da visi za tobom kao smrad za krmkom…. Doživotno.

Radio Slobodna Evropa u saradnji sa NED (The National Endowment for Democracy) emituje jednogodišnji TV serijala o mladima i najosjetljivijim društvenim temama na Balkanu. U drugoj epizodi koja govori o mladima iz Mostara jedan od intervjuisanih je i sedamnaestogodišnji (dakle, maloljetni) učenik srednje prometne škole u Mostaru (dakle, nije imao ocjene za upis u gimnaziju), Ante.

Kako Ante vidi svoje sugrađane druge vjeroispovjesti prenijeli su svi portali u BiH, a napravljena je i Facebook stranica na kojoj se ismijavanje toj naivnoj i, objektivno rečeno neinteligentnoj izjavi,  nastavlja.

Ja biram da ne ulazim u prirodu toga što Ante govori u svom intervjuu. Ja bih to pogledao malo iz drugog ugla.

Samim objavljivanjem tog dijela intervjua sa Antom prekršeni su određeni novinarski principi, na koje se kod nas malo misli jer su postavljeni javni standardi da u medijima “nema pravila”.  Nakon što su u režiji i u redakciji programa napravili ovaj propust (a da pretpostavimo da je propust a ne namjera), Ante je postavljen na stub srama. Doživio je kaznu javnosti (umalo da napišem jadnosti), i od anonimnog učenika postao je lice koje je prepoznatljivo svima koji prate medije.

Je li odluka da se ta izjava pusti u eter bila ispravna? Fenomen podijeljenog grada i toga da se mladi iz različitih etničkih (a ustvari vjerskih) grupa u BiH ne poznaju i ne podnose nije apsolutno inšta novo. Dakle, princip relevantnosti otpada. Nema u ovom konceptu nikakve kreativnosti, ničega novog, i u svakom slučaju nikakvog konstruktivnog ključa za izlaz i današnje situacije. Dakle, nikakve vrijednosti za pojedinca i društvo.

Ali da se vratimo na novinarsku etiku. U etičkom kodeksu za novinare u BiH (nije šala, to zaista postoji: BiH)  stoji jasno navedeno da se intervjui sa djecom i omladinom moraju obavljati sa dozom povećanog opreza. To u praksi znači da se izjave djece moraju uzimati sa rezervom, te da se ne trebaju nekritički puštati u javnost. Onako kako je to učinjeno sa izjavama svih učenika koji su učesnici perspektive, a u Antinom slučaju sa vrlo negativnim, a potencijalno i dugoročnim posljedicama.

Da je ovo kojim slučajem bosanskohercegovačka produkcija, možda bi se ovakvi gafovi mogli i oprostiti, jer kod nas stvarno nema nikakvog reda u društvu, a samim tim ni u novinarstvu. Međutim, ovo je međunarodna produkcija, i u nekom paralelnom univerzumu mogla bi da povuče određene posljedice po uredništvo.

Radio Slobodna Evropa emituje svoj program iz EU (centralna redakcija je u Pragu), te samim tim podliježe evropskim etičkim pravilima. U članku 3 d čeških etičkih principa stoji jasno: Poštujte privatnost pojedinaca, naročito djece i osoba koje nisu u stanju da razumiju konsekvence vlastitih izjava. Slično je objašnjeno i u etičkim principima drugih zemalja članica.

Radio Slobodna Evropa, uzgred rečeno, je osnovan kao dio psiholoških operacija u toku hladnog rata, a do 1972 je (otvoreno) finansiran od strane CIA.  Danas ovaj kanal ima budžet od 92 miliona dolara, a finasira se iz fondova američke državne organizacije BBG.

 

Naravno, etička pravila postoje i u SAD. U kodeksu profesionalnih novinara SAD stoji sledeće:

– Balance the public’s need for information against potential harm or discomfort. Pursuit of the news is not a license for arrogance or undue intrusiveness.

– Consider the long-term implications of the extended reach and permanence of publication. Provide updated and more complete information as appropriate.

Dakle, mimo svake sumnje je da je naš Ante morao biti zaštićen od Ante, i to po kodeksima ponašanja svih društava koja su učestvovala u stvaranju Perspektive.

Na žalost, to se nije desilo. Ante, kao i svi učenici koji su dali svoj pristanak za učešće u ovoj seriji koja nam neće otkriti ništa novo, bačeni su na trpezu gladnim internetskim trolovima. A jedina misija trolova je da ubiju svaki tračak nade u bolje sutra.

Ko iz daljnje radikalizacije građana BiH profitira, i preko čijih leđa to sve ide, procijenite sami.

Ono što je van svake sumnje: Etička pravila moraju biti ista za sve. Ne može neko da bude van a neko nad zakonom. Ako je slobodnim Evropljanima baš stalo do nas, neka nas i tretiraju onako kako sami žele da budu tretirani. Ni bolje ni gore.

Kad mi dođemo na vlast…

U maju sledeće godine Bosna i Hercegovina preuzima predsjedavanje Vijećem Evrope. Sa velikom funkcijom dolazi i velika obaveza. Pitanje je u kojoj mjeri će oni koje je bh narod izabrao znati da to iskoriste.

Predsjedavanje Vijećem Evrope ide u krug među zemljama članicama, kao i zemljama koje su priključene EU. Bosna i Hercegovina će preuzeti funkciju predsjedavanja u maju 2015, a sledeći put će biti u prilici da ima tu funkciju za 25 godina, 2040-te.

Interesantno je da se osim šture vijesti u našim medijima ne objašnjava šta je, ustvari Vijeće Evrope.

VE je organizacija čiji je cilj jačanje ljudskih prava, parlamentarne demokratije i pravne države u zemljama članicama. Dakle, sve ono što naši vrli političari opstruiraju u svojoj zemlji. Sada će partije kao SDA, SNDS, HDZ i ini morati da imenuju članove svojih partija koji će predstavljati BiH u VE. Znači, belaj.

Dugogodišnje upravljanje partijama na isti način na koji te partije upravljaju zemljom doveo je do toga da je jake kadrove jako teško naći. Oni koji se nalaze na partijskim funkcijama (bez obzira na partiju) su uglavnom aparatčici koji slijepo prate vođu i kliku oko njega. Bilo koja analiza odnosa snaga u političkim partijama bi pokazala koliko je, ustvari, malo kavlitetnih kadrova u politici.

Taj feudalistički način vođenja stranaka je najvidljiviji na predizbornim plakatima. Kandidati na lokalnim izborima rijetko su samostalno na plakatima, već su skoro u pravilu njihove slike pored slike partijskog vođe. Naravno, tamo gdje nije samo plakat sa nasmiješenim vođom. Da ne ulazim sada u nepotizam i ljude koji s funkcije na funkciju skaču zahvaljujući tome što su “iz fine familije”.

Dakle, kao što Franjo reče Aliji: Ni imaš s kim, nit imaš s čim.

Naši (politički podobni) političari moraće se u Strasbourghu uhvatiti u koštac sa vrlo ozbiljnim izazovima. Struktura diplomata i političara koja sjedi u i oko VE je vrlo ozbiljna. Radi se uglavnom o političarima sa dugotrajnim karijerama i mnogo iskustva. Odnos snaga bi bio otprilike kao da se u fudbalu sastanu Real Madrid i Mladost Vrnograč (bez uvrede). Jednostavno je teško vidjeti koji od bosanskohercegovačkih interesa će moći da bude zastupljen. 

Drugi veliki problem je jasna strategija šta bi BiH mogla dobiti predsjedavanjem VE. Ne pratim baš sve što se dešava u politici BiH, ali nisam siguran da se mogu sjetiti da sam vidio ili čuo bilo šta vezano za strategiju prema EU ili VE. Obično se u vijestima spominje kako šepamo na putu ka EU, ili kada nas hoće izbaciti iz neke od institucija iz ovog ili onog razloga. Normalne zemlje imaju priliku sa mjesta predsjedavajućeg postavljati dnevni red sa stvarima koje su njihovi interesi, ili profilirati vlastitu vanjsku politiku.  Bilo bi interesantno čuti ministra vanjskih poslova (u tehničkom mandatu) BiH o prioritetima koje zemlja ima u VE. Vjerovatno se o tome raspravljalo na sjednicama Vijeća ministara? Ako im ovo nije došlo kao iznenađenje, pa od gorućih slučajeva nisu stigli. Ko će to znati, nama svakako slabo šta govore.

Bilo kako bilo, valja nam predsjedavati Vijećem Evrope. Nije to mala stvar.

Nešto mi pada na pamet jedan interesantan film od prije nekoliko godina. U njemu glavni lik drži govor u parlamentu u kojem kaže:

 “And there was a time in this country, a long time ago, when reading wasn’t just for fags and neither was writing. People wrote books and movies, movies that had stories so you cared whose ass it was and why it was farting, and I believe that time can come again!” (film Idiocraty, 2006).

E, tugo golema…

Kad izbori utihnu

U Švedskoj se javnost lagano burkala nakon izbora, da bi juče premijer Stefan Løfven predstavio novu vladu, i krenuo u rad po programu nove vlade. Prošlo je svega nekoliko sedmicaod izbora, što pokazuje da su i vlada i opozicija imali svoje liste kandidata spremne, kao i programe koje će u naredne četiri godine pratiti.

Jedno od većih iznenađenja na spisku ministara u vladi je Aida Hadžialić, dvadesetsedmogodišnja pravnica, rođena u Foči. Iznenađenje s obzirom na mladost, ali ni u kom slučaju iznenađenje za one koji poznaju švedsku politiku. Aida je imenovana za ministra srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih.

Naravno, u balkanskim medijima je ova vijest predstavljena kao kurioza.

Švedska nije Bosna i Hercegovina ili bilo koja od zemalja nasljednica SFRJ. U Švedskoj se sve radi ozbiljno i studiozno. Izbor Aide Hadžialić je u švedskim medijima propraćena onako kako treba: Imena ministara u vladi su predstavljena nekim logičnim redoslijedom, bez ulaženja u ono što je za nas kurioza. Nije bilo previše pisanija o tome kako je ona ustvari rođena negdje drugo.

Dakle, Švedska radi po principu kompetencije. Niko pri zdravoj pameti neće dovesti u pitanje kompetentnost Aide, jer je jasno da je Løfven izabrao ljude koje on smatra najkompetentnijim da vode zemlju.

Princip kompetentnosti u ovoj sjevernoj zemlji je bitniji od etničeke pripadnosti. Zlatan Ibrahimović je daleko najveća sportska zvijezda, nešto u rangu sportskog Elvisa. I nikome ne pada na pamet da mu kopa po krvnim zrncima i da piše o tome kad je Šerif ustvari doselio u Švedsku. Nikome osim možda Švedskim Demokratima, ali budala ima svugdje, pa i tamo.

Budale srećom ne vode zemlju. Zemlju vode ljudi kojima je uspješna i prosperitetna Švedska prvi prioritet. A da bi zemlja bila uspješna, mora iskoristiti sve resurse kojima raspolaže, naravno najviše ljudske resurse.

Teško je ovakve stavove porediti sa glibom etničko/vjerskog u kome se BiH nalazi. Komentari ispod članaka o Aidi na bh medijima su bili raznovrsni, ali utisak je da niko nije protivriječio onima koji tvrde da bi Aida u BiH bila na birou. Naravno, uspješan čovjek je uspješan čovjek, možda bi bila u nekoj stranci i bila kandidat na izborima i kod nas. Ko to može znati. Pandan Løfvenovim Socijaldemokratima su Zlatkov SDP. Nešto nisam uvjeren u to da je u SDP princip kompetentnosti osnovni uslov za uspješnu političku karijeru. Sve ukazuje na to da je slučaj upravo obrnut: tu uspjeva onaj koji ne dovodi u pitanje velikog vođu.

I ranije sam pisao o tome kako uspijeh Bosanaca i Hercegovaca u velikom svijetu nije slučajan. I mi smo ljudi kao i svi ostali, i ima nas svakakvih, pa i sposobnih. Kada društvo pruži priliku sposobnima da se dokažu, oni to i urade. U Norveškoj je, recimo, jako puno bosanskohercegovačkih imena na listi uposlenih u vladi. Nema ih puno u politici, ali su zato jako dobro predstvljeni u administraciji. Dakle, na mjestu sa koga se u dijelo sprovodi politika. Slično je i u brojnim drugim zemljama, samo malo treba potražiti informaciju.

Do izbora u BiH je ostalo još par sedmica. Mislim da malo ko ima iluzije o tome šta ti izbori mogu donijeti. I dalje je etnički (vjerski) princip dominantan, i rezultati izbora će biti u skladu sa tim. Neće Dragan biti izabran jer je dobar, nego zato što je “naš”.

To je glavna kočnica napretka zemlje. Ne postoji niti jedan razuman razlog da se u BiH nastavi postojeća politika, a baš zato se i nastavlja. Oligarhije koje vode zemlju (u propast) čvrsto se drže principa koji ih održavaju na vlasti već više od 20 godina, i teško će se toga odreći. pri tome prbjegavaju svim sredstvima, a neki čak i dovode ruske “plesače” ne bi li svoje glasače malo pogurali da glasaju za njih. Providna igra za naivne, ali prolazi.

A svi bi mi tako voljeli da BiH vodi neko kompetentan….

Ja bih prvi svoj glas dao nekom japanskom imigrantu koji malo slabije govori Bosanski/Srpski/Hrvatski ali ima znanje potrebno da me izvadi iz kaljuže.

Kada rezultati izbora budu konačni, nove/stare vlasti BiH morale bi stati i upitati se do kada se ovako mrtav konj može jahati. Ako zaista žele da učine nešto, moraće naći zajednički dogovor oko toga na kojim principima se može uspostaviti kompetentna vlast. Ja se iskreno nadam da će do toga doći, a svi signali mi ukazuju na to da ću do smrti ostati samo optimista bez pokrića.

 

 

Expressen, ponedjeljak 15.9.

U Švedskoj, nemiri

Nakon što su svi glasovi na parlamentarnim izborima u Švedskoj prebrojani, jasno je da je krajnje desničarska partija Švedska demokartaska stranka (SD) dobila oko 13 posto glasova i samim tim 47 poslanika u državnom parlamentu. Reakcije na to bile su brze.

Mandatar za predsjednika vlade i šef Socijaldemokrata, Stefan Löfven već u pobjedničkom govoru je naglasio da je spreman da pregovara sa svim strankama, kako desnim tako i lijevim, oko formiranja vlade, izuzev sa SD. Slično misle i stranke desno od centra.

Zgražavanje nad glasovima datim ovoj stranci najbolje ilustruje jedan od najvećih tabloida Švedske, Expressen, koji je u ponedjeljak objavio novinu sa potpuno crnom naslovnicom, kao reakciju na to što je 781 120 glasača dalo povjerenje SD.

Bosanci i Hercegovci koji žive u Švedskoj već duže vrijeme iznose svoje reakcije na jačanje krajnje desnice. Uglavnom se to svodi na komentare po društvenim medijima.

Kakva je posljedica ovoga?

Politički, kontraproduktivna. Ocrnjivanje bilo koje političke opcije dovodi do jačanja iste. U cijeloj Evropi postoji “desni talas”, i vidljivo je da rasističke i u konačnici fašističke partije sve više jačaju. javno gnušanje etabliranih političkih subjekata dovodi do toga da svi oni koji su iz ovih ili onih razloga nezadovoljni politikom koju ti subjekti vode, traže alternativu u ekstremističkim partijama.

Mediji u kojima su novinari već tradicionalno lijevo orijentisani prave istu grešku. Negativnim  fokusom na ekstreme partije, ili ignorisanjem istih, od njih se pravi fama u društvu, te sve više glasača na te opcije gleda kao na neku vrstu odgovora establišmentu. I, jasno, daju im glasove.

U sukobima mišljenja između evropske ljevice i desnice, političke partije snagom argumenata ruše argumente svojih protivnika. Čini se da ne uzimanje za ozbiljno najekstremnijih političkih stranaka, dovodi i do različitih standarda političkog dijaloga.

Stranke krajnje desnice često se sastoje od ljudi sa malo ili ni malo političkog znanja. Za iskusne političare, ne bi trebalo predstavljati problem da ukažu na sve rupe u retorici populista. Nažalost, to do sada nije bio sučaj. Jednostavno, rašireno je mišljenje da populisti ne spadaju u ozbiljne partije sa kojima vrijedi ulaziti u polemiku, a onda dođe do češanja po glavi kada ti isti populisti dođu u situaciju da upravljaju vladom. Takav slučaj je bio u Danskoj, gdje lokalna populistička stranka nije imala dovoljno glasova da uđe u vladu (a niko ih nije ni želio kao partnere u vlasti), ali su svojom ključnom pozicijom između blokova itekako odlučivali šta vlada može a šta ne može progurati kroz parlament. Ovakva politika je u osam godina konzervativne vlasti napravila ogromne probleme danskom društvu, za koje će trebati puno vremena da se isprave.

Mediji sa svoje strane takođe moraju napraviti mnogo više. Obaveza medija je da informišu građane, tako da bi ovi mogli donijeti ispravne odluke na izborima. Politički novinari moraju početi da se ozbiljnije bave marginalnim strankama, baš zato da ne bi dolazili u situaciju da se nakon izbora “farbaju  u crno”.

Što se Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj tiče: Najbolje bi bilo kada bi počeli glasati na izborima. Poznato je da jako mali broj bh građana sa pravom glasa u Švedskoj izlazi na izbore. Toliko niska izlaznost ne daje im za pravo da se nakon izbora žale na bilo šta. Nekih 30.000-ak hiljada glasova nije zanemarivo ni za jednu državu. Mnogo bolje je koristiti glas na izborima, nego se kasnije žaliti dragom Facebooku.

 

Tante za kukuriku

Sjećate li se izraza iz naslova? Ima više definicija, a jedna od njih je da znači razmijenu dvije potpuno beskorisne stvari. Kao kad date nekome vaš glas na izborima.

Organizacija One koja se bori protiv pljačke i siromašenja od ranije siromašnih zemalja, nedavno je izbacila podatke o tome kako se iz najsiromašnijih zemlja svijeta odlije jedan trilion dolara godišnje.

Koliko je jedan trilion? To je broj sa 12 nula: 1,000,000,000,000. I da stvar bude još gora, ne radi se o pronevjeri humanitarne pomoći, na koju smo već oguglali. Svi se sjećamo podataka o tome kako je u BiH “nestalo” milijardu dolara iz humanitarnih fondova. One otkriva podatke vezane za pljačku novca kroz poreske prevare, pranje novca i slične načine pražnjenja državnih kasa zemalja “u razvoju”. 

Novci valjda idu u razvijeni svijet, tamo gdje nema korupcije. Poznato je da su korupcija i siromaštvo nerazdvojivo povezani fenomeni. Nekada davno se mislilo da korupcija postoji tamo gdje je narod siromašan. Onako, po naški, gurne se nekome “malo”, da podmaže proces. Takve navike su štetne i nakaradne na duge staze, i većina ljudi to zna, ipak, niska nam je granica etike kada treba “pogurati” nešto.

Međutim, kada se stvari dignu na viši nivo, tek tada se vidi pravi problem korupcije. Vlastodršci (da ih ne zovemo političarima) koji su skloni brzom bogaćenju lako se odlučuju za učešće u radnjama koje su nezakonite, a koje im donose izvjesnu sumu novca. Pri tome ne misle na dugoročne posljedice po zemlju i društvo u cjelini, i u konačnici, posljedice i po one koji dolaze za njima.

Bezočna pljačka siromašnih zemalja nikada nije bila gora nego danas. Svaka mala zemlja nalazi se u situaciji u kojoj su ovisni o stranim investicijama. Podatci koje organizacija One iznosi razotkrivaju pravo značenje stranih “investicija”. Problem bi se ukratko mogao pojasniti iz dva aspekta. Jedan je odliv kapitala iz zemlje. Međunarodne korporacije koje kupuju firme u siromašnim zemljama ne rade to da bi pomogli lokalnu ekonomiju, nego iz vlastitih razloga. Oni uzimaju kapitalne prihode, dok zemlji u kojoj posluju ostavljaju (male) plate radnicima firmi. U svojim zemljama bi bili prisiljeni da plaćaju poreze, ali dobra saradnja sa lokalnim, korumpiranim, strukturama omogućava im da na sve načine izbjegavaju plaćanje poreza. To je direktni udar na državni budžet, a zna se dobro da se iz državnog budžeta finansiraju službe koje su tu zbog ljudi koji žive u toj zemlji: školstvo, zdravstvo, socijalna davanja, i (u krajnjoj liniji) odbrana.

Drugi problem je nemogućnost dugoročne zarade. Zemlja sa puno stranih investitora teško će, ako ikako, uspjeti da stvori bilo kakve bitne zalihe u novcu. U državnu kasu se sliva jako malo novca, uglavnom porezi na lična primanja i slično. Država koja ima malo ušteđenog novca je ranjiva, i kao što smo to nedavno mogli vidjeti, nije u stanju da sanira posljedice prirodnih nepogoda kao poplave. Da odemo do banalnosti, nije u stanju da kupi ni par aviona za gašenje požara. Da bi sanirala goruće potrebe zemlja se mora zaduživati, a u današnjem (niti bilo kom od prošlih) svijetu ne postoji ništa što se zove povoljan kredit. Kredit je zaduživanje, i uvijek je skup.

Ukratko rečeno: korupcija je problem za svaku zemlju. Korupcija u politici sa sobom nosi posljedice koje se ne mogu sanirati desetinama godina. Korumpirano društvo je osuđeno na propast.

Tu se postavlja pitanje odgovorne politike: Žele li oni koji ulaze u politiku da učestvuju u tome, i na taj način dovedu do nestanka zemlje u kojoj žive i u kojoj bi trebala da žive i njihova djeca?

Možda onim hiljadama kandidata sa izbornih listi treba postaviti i ovakvo pitanje. Ako se udostoje da odgovore na njega.

…litt om svemu i svačemu